Zbog velikih etničkih, društvenih i povijesnih razlika i kao produkt mješavine europskih, afričkih i autohtonih američkih naroda, teško je uniformno govoriti o umjetnosti Latinske Amerike. Tamošnji umjetnici su uglavnom kaskali za europskima i to tek krajem 19. stoljeća, ako uzmemo impresionizam kao radikalni stil. Što se tiče postmodernizma, jedina značajna figura koju bi trebalo spomenuti jest Paul Gaugain koji je dijelom bio Peruanac.
Krajem Prvog svjetskog rata počinju se razvijati različiti umjetnički pokreti označavajući i novi, drukčiji način razmišljanja, kao npr. "Vikend moderne umjetnosti" u Sao Paulu 1922. Glavne umjetničke smjernice i ideje bile su prije svega sukob s buržujskim društvom i pomak od njihovih gradskih kanona te osjećaj nacionalne pripadnosti. 1924. u Buenos Airesu počinje izlaziti časopis "Martin Fierro" i važan je kao točka sjecišta pisaca i likovnih umjetnika, a tu se ističe i začetnik argetinskog kubizma-Emilio Pettoruti.
Umjetnici stvaraju novi, piktografski stil pod utjecajem španjolske i portugalske umjetnosti, udaljavajući se na taj način od predkolumbijskog razdoblja. Tu je zanimljiv kubanski kubist Alexandro Xul Solar koji je 1927. izlagao na izložbi "Nova havanska umjetnost".
Diego Rivera, najpoznatiji meksički muralist, donio je europske utjecaje nakon svojih putovanja te ih uklopio u svoj umjetnički izražaj. 1921. po povratku u Meksiko njegov stil prepoznat je kao "Art-Deco". Zbog jasnih i jakih političkih ideja, podupirući Lava Trockog i komunizam, njegov izričaj bio je dostupan i lako shvatljiv širokim masama. Njegovi sunarodnjaci, također muralisti, bili su Jose Clemente Orozco i David Alfaro Siqueiros. Ne smijemo zaboraviti ni Fridu Kahlo koju je Andre Breton proglasio surealisticom iako se ona s time nije slagala. Njena umjetnost izuzetno je osobna i refleksivna, a Meksiko ne bi mogao ni zamisliti svoj umjetnički opus bez njenih slika.
Nema komentara:
Objavi komentar