Zbog političke situacije u Latinskoj Americi 1950-60ih godina, umjetnici modernizma prisiljeni su emigrirati. To su učinili izmedju ostalih Kolumbijac Andres de Santa Maria, Kubanac Wilfredo Lam i Čileanac Roberto Matta, koje su prije svega povezivali sa surealizmom. Tijekom ova dva desetljeća u latinoameričkoj umjetnosti dolazi do radikalnih promjena; modernističke ideje nakon uspjeha muralizma dobivaju na popularnosti i preispituju društvenu hijerarhiju. Slikari Rufino Tamayo i Jose Luis Cuevas prekidaju s muralizmon, mijenjajući tako meksičku povijest umjetnosti. Umjetnost više nije namijenjena masama nego ciljanim grupama pojedinaca, a dolazi i do eklektičnog miješanja stilova; ekspresionizam s kafkijanskim figurama te skup Goyinih djela nazvanih Crnim slikama.
Kolumbijac Francisco Botero je sa svojim ironičnim viđenjem morala te ismijavajući kolumbijsku buržoaziju stvarajući groteskne forme i likove imao odlučujuće važan utjecaj na druge umjetnike. Opća umjetnička tendencija bilo je propitivanje čvrsto prihvaćenih povijesno-političkih događaja. Armando Morales započeo je npr. kao učenik ekspresionizma a završio kao realist.
Pop art nikad nije doživio veći uspjeh u Latinskoj Americi, ali pojedinci su se i njime bavili, kao npr. Antonio Caro koji se na slici Kolumbija poigrao s logom Coca-Cole.
Tijekom 1960-70ih stvara se novi val surealista gdje se ističe Tilsa Tsuchiya koja kombinira europski surealizam s kineskim i indijansko-autohtonim motivima. Drugi slikari kao Mario Carreno i Nemesis Nunez ističu se kao neo-surealisti.
Danas se uglavnom govori o trima strujama u umjetnosti; kombinacija mainstreama s tradicionalnom hispanskom umjetnosti, zatim nastavljanje meksičke tradicije i neo-ekspresionizam.
Nema komentara:
Objavi komentar